понедељак, 23. март 2015.

Šuej

posle ponoći
slušam klavirske 
kompozicije
onog ko ima
različito ime
u svakoj zemlji
u koju ode
onog 
čiji su gutljaji
puni azijske 
prljave vode
i koji priča jezikom
koji nikada 
neću razumeti
na tom jeziku
prsti nemaju 
množinu
i voda se kaže
šuej
tu reč
često izgovaram
kada sam 
sama
šuej
teci
kao suze što teku
niz lica ožalošćenih
TECI!
nek se bes vidi 
u tvom zlatnom odsjaju 
teci 
umij krvave ruke
našeg čoveka
teci

šuej

субота, 21. март 2015.

Uviranja

u tuđem gradu
strani su prsti
na tvojim stopalima
tvoje su reči
u tuđim rukama
tražiš mi
sećanja
na mojim pragovima
gube se

u dlanove uviru
nestali tragovi
ptice nad glavom
govore smrt
daju ti znakove
govore ŽIVI!

od ljudi ostaju oči
ostaju vene
ostaje ime
u Tuđim rukama

Trenutak

bol
u predelu
slepoočnica,
skorela krv
na trepavicama,
i osmeh
koji traži
trenutak

u kosu
uvukao se
dim
od cigarete
u laminat
raspukla malina
u tebe
strah

Grobovi

na meni
stoje nabori
tvojih haljina
skrivam ih
od plave pene
na vlažnim obrazima

moja koža
miriše
na oktobarsku kišu
i poprima
oblik pepela

kakvim životima
žive ljudi
sa mojih fotografija?

sanjaju li
svoju mrtvu decu
zakopanu
na nekim
zaboravljenim grobljima
koja vape
za njihovim dolaskom?

Koraci

između
korica
knjiga
tragovi
koraci
tačke
i
crtice
visoka
livadska
trava
užurbani
dodiri
čežnja
i
mrak
put
u
nepoznato
nepoznato
u
put
nebo
u
oblake
tragovi
(u)lice
ljubav
u Nas.

четвртак, 12. март 2015.

Kriza

prolećnim vetrom
u bestežinskom stanju
lebde
plastične kese
u njima
ljudi
sto posto
biorazgradivi(h)
duša
osiromašenog uranijuma
osiromašene svesti
osiromašenog sećanja
počinju da veruju
da im se sviđa

четвртак, 5. март 2015.

,,Kad krenem ka"

Kad kreneš ka meni
kiša na koju se uvek ljutiš
pretvara se u sneg
koji škripuće pod đonovima
koji dolaze iz daleka
mrazom se lepi
za crvene obraze
vlažne od znoja
i umora iščekivanja.

Kad kreneš ka meni
videćeš tisin cvet
i čućeš tok penušave vode
šušti kao lišće u jesen
pod nogama onih
koji večno traže.

Kad kreneš ka meni
godišnja doba
su poslednje o čemu razmišljaš
dok gledaš zaspale pejzaže
na mrtvom neplodnom tlu

Kad kreneš ka meni
zamišljam tvoje zenice
uplašene od pogleda
treperave od straha
i bolne od grubih dodira

Ka tebi kad krenem
plašim se
da put kojim idemo
ne krene da se račva
zagrljaj čekajući trenutak
da se razbije
na dva dela

субота, 28. фебруар 2015.

Čaure

peščani satovi
vode me 
kroz
jak olujni pljusak
stopala miluju
ledene bare
ratnici u oklopima
sanjaju gorštake
uzimam u ruke
vrelo vulkansko kamenje
rasturaš peščane dine
kažeš
nastaće ponovo

sada je 
više nego ikad
vreme 
za pucanje
zarđalih čaura
u kojima spavaju
bojni otrovi
danas je
pravo vreme
za njihovo buđenje.

Gvozdeni plodovi

izviru olupine
zelenih kamiona
zažmurele oči
od sjajnog
februarskog sunca
i bosi tabani
devojčice
koja trčkara po travi
prozirni
tihi potoci
i usnule
ruke u njima
traže slobodu
a oni zeleni kamioni
i dalje rastu
iz plodne
razorane zemlje

i ima ih sve više

субота, 14. фебруар 2015.

понедељак, 2. фебруар 2015.

Tamno crvena neba

u tvom su gradu
streljali ljude
bilo mi je teško
da u to poverujem

vodio si me
imala sam strah
i na rukama
otvorene rane
prvi put
sam videla
svoje meso

trčala sam
kroz žive ograde
čvrsto držeći te
za ruku
plašili su me
prizori
guste magle
i užasnog smrada
koji je lebdio
nad našim glavama
video se

čula sam
vrištanje
nisam mogla
da uništim
te zvuke
da oteram one
koji su ih stvarali

njihova tela
spavala su u meni
i povremeno se budila
u tvojim očima
gde rastu
tamno crvena neba

среда, 28. јануар 2015.

Bodljikave žice

zamišljam da živim
sada i ovde
ljudi
koji viču na mene
udaraju me
po leđima
svojim otrovnim jezicima
ne mogu
da pobegnem odavde
žicom me vezalo zlo
mislim na Nju
Ona bi me volela
i čuvala
više od Njega
kog ne mogu da vidim
na očima
imam crnu paučinu
koja postaje
sve gušća
želim
da mi zaraste
za zenice
kako bih mogla
slepa
da joj odem
i kažem
tvoja sam

четвртак, 1. јануар 2015.

Jezgro

na svojim leđima
da nosiš
moje hladne zglobove
da kožu obmotavaš
tražeći bol
koracima
da hodaš
u tuđi privid
da se ponovo rodiš
u pesmi čergara
koji priča svoj put
jednom dalekom strancu
misliš li,
hoće li
odlutati sjaj
na čijim usnama stojim
misli upletenih
u ljuske oraha?

субота, 27. децембар 2014.

Zračenje

na odeljenju
nuklearne medicine
hodnicima
hodaju
umorni ljudi
koji razmišljaju
koliko će dugo
zbog svoje bolesti
hodati tim hodnicima
koliko će dugo
zbog svoje bolesti
uopšte hodati

u čekaonici
na stolu
stoji žuta štampa
služi za opuštanje
pacijenata pred zračenje

na vratima
prostorije
gde se pacijenti zrače
piše
Zona zračenja
Strogo zabranjen ulaz
neovlašćenim licima
otvaraju sestre
često
ta vrata
zrače se
se ljudi u čekaonici
ništa tu nije
strogo zabranjeno

videla sam čoveka
posle zračenja
izgledao je umorno
iscrpljeno
jedva je pomerao svoje telo
i hodao
kao da hoda
kroz hodnik smrti.

петак, 12. децембар 2014.

RAT

pre rata
mislio si
sve je to samo film
igra za dečake
puškama
napravljenim od drveta

u rat
nisi otišao
ruku prekrštenih
strahom obuzet
već hrabrim korakom
i jednim zagrljajem
i nisi ratovao po emociji
već po naređenju

U RATU
nemilosrdno ubijaš
ne znaš
ni koga
ni zašto

u strahu
pitao si komandira
Jesu li mi ubili brata?
Ako jesu - čućeš.

u ratu
svaka je ruka
hladna
svaka je puška
smrt
i svaki pogled
je povod za nju

video si
komade ljudskog mesa
dvadeset godina
piješ lekove
video si
nečije očeve
kako te pred
metak gledaju
priviđaš ih
dok ideš
do prodavnice
da kupiš hleb

mešaš alkohol
i lekove
koje piješ
deca se stide
u školi
da kažu
imena oba roditelja
a ti
pred svaki san
poželiš
da u sebi
ne nosiš
taj deo života
koji si živeo
jer neko ti je
rekao

da tako mora




петак, 7. новембар 2014.

O Mišljenju

mislili smo
da stanje u državi
možemo promeniti
pravim odabirom
mesije
koji će nas
izvući iz blata
da smo spremni
za rad
na naftnim platformama
koje će nam doneti
novac za nas i naše unuke
tamo se mnogo zarađuje
čuli smo
dali bi sve odavde
za posao tamo

mislili smo
metak
neće zadesiti
baš nas
nikom se nismo zamerili
kod nas žive
mirni ljudi
koji svako veče
gledaju dnevnik
i krste se
pred televizorima


mislili smo
ako okrenemo glavu
od nemoćnih bogalja
zaboravićemo
šta smo videli

mislili smo
i završilo se na tome

петак, 26. септембар 2014.

Greška

svakodnevno
posmatraš sebe u ogledalu
gledaš se u oči
upitnim pogledom
da li radim dobro?
ti si osoba
nasmejana
jedino na fotografijama
iza kojih se kriju
Oni
gde god da odeš
njima se vraćaš
Oni te čekaju
i da nisu,
da nisu toliko strašni
možda bi ih zavoleo
da ti u slojevima
ne zarastu
za sopstvenu kožu
koje počinješ
vremenom
da se stidiš

субота, 6. септембар 2014.

Dan Pre Predan

jesi li sam
dok hodaš
zgužvanim mislima
dok ploviš
tuđim
umornim leđima
dok mirišeš
nečiju
zaspalu kožu

volela bih
da te uzmem
za ruku
i odvedem.

zgužvane misli
nisu konačne
umorna leđa
nisu moja
zaspala koža
je budna

strahuju ljudi
iz gradova

Jesi li sam?