четвртак, 22. октобар 2015.

Crveno na staklima

postoje trenuci
u kojima se
prsti zgrče
oči se pretvore
u paukove mreže
i na zemlju padne
tepih od moje kose.
a onda
postoje trenuci
kada
obrazi postanu
sivi pepeo
mokar od tropskih kiša
pepeo posut
na oči - paukove mreže.
ti su trenuci
dodir crvenog na staklima
toplina nečije krvi
na prozirno hladnom.
tada
možeš čuti
grebanje
krvavim noktima
kidanje
bolničkih konopaca
i telo

koje se batrga
zastane
i ućuti.

trenuci se ciklično ponove
i tako u beskonačno.


уторак, 25. август 2015.

Kako sam doživela Bantustan


Ovu priču nikako ne bih mogla početi a da ne kažem kako sam čula za Klub putnika, saznala za ovu knjigu i upoznala dva od tri njena autora.
Pre oko tri meseca, negde početkom jula, na fejsu mi negde iskoči događaj The Travel House 2015 in Athens: A free home for travelers. Otvorim i detaljno pročitam ceo opis. Tad i tu prvi put čujem za Klub putnika i Putničku kuću.
Neki trenutak kasnije (pošto se, jelte, stalno nešto vrzmam po kragujevačkom SKC-u) saznam da će u subotu (12. juna) u sklopu održavanja dana mladih biti predstavljanje Kluba putnika kao i putopisne knjige Bantustan.
Sve se to nekako poklopilo. Na fejs iventu, kratak opis ali prilično dovoljan da zaželim da čujem autore i kupim knjigu. Kad sam došla, ovo poslednje sam uradila prvo.

- Ćao, može za mene jedna? :)
- E, još samo tebi – kaže Uroš – i počinjemo. Ostali posle, kad završimo.
Lazar i Uroš mi potpisuju knjigu.

Pogledam, autori Lazar Pašćanović, Marko Đedović, Uroš Krčadinac.

Sećam se, te večeri je došao prilično veći broj publike u odnosu na ostala dešavanja u SKC-u. Svi oduševljeni Uroševim impresijama i pričama iz Afrike. Povremeno Lazar ubaci po koju što se retko desi.
U rukama držim knjigu sa nekim čudnim osećajem, osećajem da dolazi iz daleka i odatle donosi nekakve drugačije, žive i iskrenije životne priče o kakvim moraš da kopaš da bi nešto čuo. Priča iz centra zbivanja, o ljudima sa kojima razgovaraš, o njihovim životima, problemima, prošlostima i snovima.
Posle promocije, nas nekoliko je krenulo sa Urošem i Lazarom do centra. Momci su teglili bantustane. Laguna je slavila noć knjige ili tako nešto pa je Urošu palo na pamet da stanemo ispred držeći bantustane i pričajući s ljudima o knjizi ne bi li naleteli na nekog zainteresovanog da eventualno kupi knjigu. I tome koliko je misija bila uspešna govori činjenica da smo se pokupili posle dva minuta. :)
Otišli smo u kultno kragujevačko svratište umetnika, u Oblomov. Tu sam ih bolje upoznala. Tačnije Uroša, Lazar je ponovo bio ćutljiviji. :) Pričali smo o mapama, grafici, kako možemo da se uključimo u klub, Uroš mi je pokazivao crteže u knjizi, objašnjavao simboliku korica. Ubrzo su morali za Pančevo i  tu je pao pozdrav.
Čim sam došla kući, iako već savladana umorom tog dana i cele nedelje, uzela sam da čitam.
Ako knjiga ume da osvoji čitaoca, mene je ova osvojila prvom Lazarevom pričom, onda je usledila Uroševa, zatim Markova.
Bantustan sam osetila kao vir koji uvlači i ne pušta. Uvlači te sve dublje, bez ikakve namere da te pusti da izađeš iz njega. A to kad može knjiga, njen je pisac uspeo.
Uroševe, Markove i Lazarove priče se nadovezuju kao nit koja se nikada ne prekida, koja kruži ciklično i sve spaja. Svaki od njih trojice piše drugačije iako su njihove priče kad se spoje vrlo celovite i kompaktne i daju jednu, veću, detaljniju i verodostojniju.
Priče o kojima oni pišu su bolne, teške i iskrene. Pomisliš da si razmažen, da nisi bio toga ni svestan kao ni toga koliko vredi sve što imaš jer postoje mnogi koji nemaju ništa, što trojica autora napominju kroz knjigu.
Murat, lubenične priče, saosećanje Babua na brodu, njegovi razgovori sa Markom, udes kod Abrija, svađe, Abasova kuća, Lenjin, Marks, Tajna policija, fonetsko pismo i piktogrami, Znate šta bi trebalo izmisliti?, nubijske kuće sa muralima, ples sufija na groblju, razdvajanje, Nensi, Doris, Džon, Najrobi, Džomo, odande smo svi došli, beli mravi, Vernici idu gde je bolja svirka, Slonovo dete, matatui, konzul Mile, Dorisina i Lazareva crtež priča, Lovre, poglavica Kuko, Masaji, razmaženi egomanijaci, otnop, Svakakve Kikirikijeve avanture, Sem, krijesnice, Krstare Afrikom zabave radi, Da nećeš možda i nas da spaseš?, Još smo u Tanzaniji, krećemo ka Mombasi, Hutu, Vidi mu njokalicu, Uroš, drvena figurica, Dža, To je stvarno Evropa?, prepiske, telefonski poziv, Pigmeji, Viktor, kvašiorkor, Lovrin mejl, UN, duhovi, Radheš, paprika...
Priče pulsiraju u glavi. Pojavljuju se i nestaju i smenjuju u čudesnom ritmu. U ritmu udaranja bubnjeva u ritualima dalekih afričkih plemena.
Čitajući priče, iščitavajući kroz njih živote tih ljudi u nekom trenutku se saosetim sa njima toliko kao da me autori svojim pričama odvedu tamo, a onda Lazar i Uroš počnu da se svađaju, nasmeju me do suza i izvuku iz pećine u koju me knjiga uvukla.
Ova knjiga me dozlaboga podseća na Kolotečinu od Darkwood Dub-a. Možda zato jer ona to nije.

Ako bih morala jednom rečenicom opisati Bantustan, rekla bih: ovo je knjiga koja se ne čita, kroz ovu knjigu se putuje.

Fotka preuzeta sa: www.klubputnika.org

петак, 21. август 2015.

Jutra olovne kiše

jutro olovne kiše
može značiti
tvrde vojničke čizme
i žuljevite prste
na rukama koje se brane

u jutra olovne kiše
čuje se
grebanje noktiju
po krnjavim staklima
čuje se prečesto
jedan isti vrisak
žene koja spava
na poljima ječma

u jutro olovne kiše
gromko gaze
vojničke čizme
stotine vojnika
ka ječmenim poljima

Toj su ženi ubili nekog.

kiša olovnog jutra
pada na kapi znoja
žene koja se plaši
možda...
jer jedan par
vojničkih čizama
nosi njen sin

понедељак, 29. јун 2015.

Granično ogradno vreme

Mađari dižu
četri metra
visoku ogradu
na granici sa Srbijom

Izrael će graditi
ogradu
na granici sa Jordanom
dugu trideset kilometara
Poklon iz fonda Izraelske Vlade

Britanci dižu ogradu
koja se dobro pokazala
pri obezbeđivanju NATO samita u Velsu

smetaju im emigranti

ali ni to nije toliko važno
oni su borci za ljudska prava
njima se mora oprostiti
i nemo pustiti
da nam na oči stave povez
da slepi gutamo
njihov velikodušno skuvani
Humanizam

субота, 13. јун 2015.

U zagrljaju ovog grada

ako bi krenuo
zemljom ovog grada
pred sobom
video bi lobanje
onih po kojima gaziš
masovne humke
na putu
da budu zaboravljene

ako bi krenuo
zemljom ovog grada
osetio bi krvave ruke
kako te iz utrobe zemlje
za noge hvataju
kako plaču i mole
i stežu da ne odeš

ako bi krenuo
zemljom ovog grada
namirisao bi
ustajale leševe
pored zarđalih puščanih zrna
razbacane kosti
i lebdeće duše
koje ti uvek iznova
razum pomućuju

Kada kreneš
Zemljom ovog grada,
Videćeš,
Nije to obična zemlja
To je močvarna grobnica
Tu su izgubljene majke
Tu su izgubljeni očevi
Tu su ljudi
Nezagrljeni.

четвртак, 30. април 2015.

Zid

oslikaj
moje bele zidove
mrsim
rukama udaram
zaspalo telo
oni ga nose
nose u mračne hodnike
bosim nogama
gaze mermerne ploče
oni viču jedni drugima
neobičnim jezikom
ne razumem
njihovi nokti
zariveni
u moju obamrlu kožu
Čuješ li?
oslikaš moje zidove
u njima ostaviš
tuđe glave
gledaju me
svako veče
pred spavanje

oslikaš
odeš
u neke tuđe reči
da misli zariješ
u nečije tuđe zidove

недеља, 19. април 2015.

Korov

prežvakavamo
sve više
razgovore
o našim razmišljanjima
ne bi li rekli
nešto pametnije

usta su nam
puna imperativa
izgovorenih
besom i
krvavim nasiljem

mi
svoja ramena
od silnog tapšanja
ne osećamo

mi
mozgove umrle dece
u oklope
od nerđajućeg čelika
stavljamo


Mi - 
spomen grobnice 
zarasle 
u mirisni zeleni korov

понедељак, 23. март 2015.

Šuej

posle ponoći
slušam klavirske 
kompozicije
onog ko ima
različito ime
u svakoj zemlji
u koju ode
onog 
čiji su gutljaji
puni azijske 
prljave vode
i koji priča jezikom
koji nikada 
neću razumeti
na tom jeziku
prsti nemaju 
množinu
i voda se kaže
šuej
tu reč
često izgovaram
kada sam 
sama
šuej
teci
kao suze što teku
niz lica ožalošćenih
TECI!
nek se bes vidi 
u tvom zlatnom odsjaju 
teci 
umij krvave ruke
našeg čoveka
teci

šuej

субота, 21. март 2015.

Uviranja

u tuđem gradu
strani su prsti
na tvojim stopalima
tvoje su reči
u tuđim rukama
tražiš mi
sećanja
na mojim pragovima
gube se

u dlanove uviru
nestali tragovi
ptice nad glavom
govore smrt
daju ti znakove
govore ŽIVI!

od ljudi ostaju oči
ostaju vene
ostaje ime
u Tuđim rukama

Trenutak

bol
u predelu
slepoočnica,
skorela krv
na trepavicama,
i osmeh
koji traži
trenutak

u kosu
uvukao se
dim
od cigarete
u laminat
raspukla malina
u tebe
strah

Grobovi

na meni
stoje nabori
tvojih haljina
skrivam ih
od plave pene
na vlažnim obrazima

moja koža
miriše
na oktobarsku kišu
i poprima
oblik pepela

kakvim životima
žive ljudi
sa mojih fotografija?

sanjaju li
svoju mrtvu decu
zakopanu
na nekim
zaboravljenim grobljima
koja vape
za njihovim dolaskom?

Koraci

između
korica
knjiga
tragovi
koraci
tačke
i
crtice
visoka
livadska
trava
užurbani
dodiri
čežnja
i
mrak
put
u
nepoznato
nepoznato
u
put
nebo
u
oblake
tragovi
(u)lice
ljubav
u Nas.

четвртак, 12. март 2015.

Kriza

prolećnim vetrom
u bestežinskom stanju
lebde
plastične kese
u njima
ljudi
sto posto
biorazgradivi(h)
duša
osiromašenog uranijuma
osiromašene svesti
osiromašenog sećanja
počinju da veruju
da im se sviđa

четвртак, 5. март 2015.

,,Kad krenem ka"

Kad kreneš ka meni
kiša na koju se uvek ljutiš
pretvara se u sneg
koji škripuće pod đonovima
koji dolaze iz daleka
mrazom se lepi
za crvene obraze
vlažne od znoja
i umora iščekivanja.

Kad kreneš ka meni
videćeš tisin cvet
i čućeš tok penušave vode
šušti kao lišće u jesen
pod nogama onih
koji večno traže.

Kad kreneš ka meni
godišnja doba
su poslednje o čemu razmišljaš
dok gledaš zaspale pejzaže
na mrtvom neplodnom tlu

Kad kreneš ka meni
zamišljam tvoje zenice
uplašene od pogleda
treperave od straha
i bolne od grubih dodira

Ka tebi kad krenem
plašim se
da put kojim idemo
ne krene da se račva
zagrljaj čekajući trenutak
da se razbije
na dva dela

субота, 28. фебруар 2015.

Čaure

peščani satovi
vode me 
kroz
jak olujni pljusak
stopala miluju
ledene bare
ratnici u oklopima
sanjaju gorštake
uzimam u ruke
vrelo vulkansko kamenje
rasturaš peščane dine
kažeš
nastaće ponovo

sada je 
više nego ikad
vreme 
za pucanje
zarđalih čaura
u kojima spavaju
bojni otrovi
danas je
pravo vreme
za njihovo buđenje.

Gvozdeni plodovi

izviru olupine
zelenih kamiona
zažmurele oči
od sjajnog
februarskog sunca
i bosi tabani
devojčice
koja trčkara po travi
prozirni
tihi potoci
i usnule
ruke u njima
traže slobodu
a oni zeleni kamioni
i dalje rastu
iz plodne
razorane zemlje

i ima ih sve više

субота, 14. фебруар 2015.

понедељак, 2. фебруар 2015.

Tamno crvena neba

u tvom su gradu
streljali ljude
bilo mi je teško
da u to poverujem

vodio si me
imala sam strah
i na rukama
otvorene rane
prvi put
sam videla
svoje meso

trčala sam
kroz žive ograde
čvrsto držeći te
za ruku
plašili su me
prizori
guste magle
i užasnog smrada
koji je lebdio
nad našim glavama
video se

čula sam
vrištanje
nisam mogla
da uništim
te zvuke
da oteram one
koji su ih stvarali

njihova tela
spavala su u meni
i povremeno se budila
u tvojim očima
gde rastu
tamno crvena neba

среда, 28. јануар 2015.

Bodljikave žice

zamišljam da živim
sada i ovde
ljudi
koji viču na mene
udaraju me
po leđima
svojim otrovnim jezicima
ne mogu
da pobegnem odavde
žicom me vezalo zlo
mislim na Nju
Ona bi me volela
i čuvala
više od Njega
kog ne mogu da vidim
na očima
imam crnu paučinu
koja postaje
sve gušća
želim
da mi zaraste
za zenice
kako bih mogla
slepa
da joj odem
i kažem
tvoja sam

четвртак, 1. јануар 2015.

Jezgro

na svojim leđima
da nosiš
moje hladne zglobove
da kožu obmotavaš
tražeći bol
koracima
da hodaš
u tuđi privid
da se ponovo rodiš
u pesmi čergara
koji priča svoj put
jednom dalekom strancu
misliš li,
hoće li
odlutati sjaj
na čijim usnama stojim
misli upletenih
u ljuske oraha?