уторак, 25. август 2015.

Kako sam doživela Bantustan


Ovu priču nikako ne bih mogla početi a da ne kažem kako sam čula za Klub putnika, saznala za ovu knjigu i upoznala dva od tri njena autora.
Pre oko tri meseca, negde početkom jula, na fejsu mi negde iskoči događaj The Travel House 2015 in Athens: A free home for travelers. Otvorim i detaljno pročitam ceo opis. Tad i tu prvi put čujem za Klub putnika i Putničku kuću.
Neki trenutak kasnije (pošto se, jelte, stalno nešto vrzmam po kragujevačkom SKC-u) saznam da će u subotu (12. juna) u sklopu održavanja dana mladih biti predstavljanje Kluba putnika kao i putopisne knjige Bantustan.
Sve se to nekako poklopilo. Na fejs iventu, kratak opis ali prilično dovoljan da zaželim da čujem autore i kupim knjigu. Kad sam došla, ovo poslednje sam uradila prvo.

- Ćao, može za mene jedna? :)
- E, još samo tebi – kaže Uroš – i počinjemo. Ostali posle, kad završimo.
Lazar i Uroš mi potpisuju knjigu.

Pogledam, autori Lazar Pašćanović, Marko Đedović, Uroš Krčadinac.

Sećam se, te večeri je došao prilično veći broj publike u odnosu na ostala dešavanja u SKC-u. Svi oduševljeni Uroševim impresijama i pričama iz Afrike. Povremeno Lazar ubaci po koju što se retko desi.
U rukama držim knjigu sa nekim čudnim osećajem, osećajem da dolazi iz daleka i odatle donosi nekakve drugačije, žive i iskrenije životne priče o kakvim moraš da kopaš da bi nešto čuo. Priča iz centra zbivanja, o ljudima sa kojima razgovaraš, o njihovim životima, problemima, prošlostima i snovima.
Posle promocije, nas nekoliko je krenulo sa Urošem i Lazarom do centra. Momci su teglili bantustane. Laguna je slavila noć knjige ili tako nešto pa je Urošu palo na pamet da stanemo ispred držeći bantustane i pričajući s ljudima o knjizi ne bi li naleteli na nekog zainteresovanog da eventualno kupi knjigu. I tome koliko je misija bila uspešna govori činjenica da smo se pokupili posle dva minuta. :)
Otišli smo u kultno kragujevačko svratište umetnika, u Oblomov. Tu sam ih bolje upoznala. Tačnije Uroša, Lazar je ponovo bio ćutljiviji. :) Pričali smo o mapama, grafici, kako možemo da se uključimo u klub, Uroš mi je pokazivao crteže u knjizi, objašnjavao simboliku korica. Ubrzo su morali za Pančevo i  tu je pao pozdrav.
Čim sam došla kući, iako već savladana umorom tog dana i cele nedelje, uzela sam da čitam.
Ako knjiga ume da osvoji čitaoca, mene je ova osvojila prvom Lazarevom pričom, onda je usledila Uroševa, zatim Markova.
Bantustan sam osetila kao vir koji uvlači i ne pušta. Uvlači te sve dublje, bez ikakve namere da te pusti da izađeš iz njega. A to kad može knjiga, njen je pisac uspeo.
Uroševe, Markove i Lazarove priče se nadovezuju kao nit koja se nikada ne prekida, koja kruži ciklično i sve spaja. Svaki od njih trojice piše drugačije iako su njihove priče kad se spoje vrlo celovite i kompaktne i daju jednu, veću, detaljniju i verodostojniju.
Priče o kojima oni pišu su bolne, teške i iskrene. Pomisliš da si razmažen, da nisi bio toga ni svestan kao ni toga koliko vredi sve što imaš jer postoje mnogi koji nemaju ništa, što trojica autora napominju kroz knjigu.
Murat, lubenične priče, saosećanje Babua na brodu, njegovi razgovori sa Markom, udes kod Abrija, svađe, Abasova kuća, Lenjin, Marks, Tajna policija, fonetsko pismo i piktogrami, Znate šta bi trebalo izmisliti?, nubijske kuće sa muralima, ples sufija na groblju, razdvajanje, Nensi, Doris, Džon, Najrobi, Džomo, odande smo svi došli, beli mravi, Vernici idu gde je bolja svirka, Slonovo dete, matatui, konzul Mile, Dorisina i Lazareva crtež priča, Lovre, poglavica Kuko, Masaji, razmaženi egomanijaci, otnop, Svakakve Kikirikijeve avanture, Sem, krijesnice, Krstare Afrikom zabave radi, Da nećeš možda i nas da spaseš?, Još smo u Tanzaniji, krećemo ka Mombasi, Hutu, Vidi mu njokalicu, Uroš, drvena figurica, Dža, To je stvarno Evropa?, prepiske, telefonski poziv, Pigmeji, Viktor, kvašiorkor, Lovrin mejl, UN, duhovi, Radheš, paprika...
Priče pulsiraju u glavi. Pojavljuju se i nestaju i smenjuju u čudesnom ritmu. U ritmu udaranja bubnjeva u ritualima dalekih afričkih plemena.
Čitajući priče, iščitavajući kroz njih živote tih ljudi u nekom trenutku se saosetim sa njima toliko kao da me autori svojim pričama odvedu tamo, a onda Lazar i Uroš počnu da se svađaju, nasmeju me do suza i izvuku iz pećine u koju me knjiga uvukla.
Ova knjiga me dozlaboga podseća na Kolotečinu od Darkwood Dub-a. Možda zato jer ona to nije.

Ako bih morala jednom rečenicom opisati Bantustan, rekla bih: ovo je knjiga koja se ne čita, kroz ovu knjigu se putuje.

Fotka preuzeta sa: www.klubputnika.org

петак, 21. август 2015.

Jutra olovne kiše

jutro olovne kiše
može značiti
tvrde vojničke čizme
i žuljevite prste
na rukama koje se brane

u jutra olovne kiše
čuje se
grebanje noktiju
po krnjavim staklima
čuje se prečesto
jedan isti vrisak
žene koja spava
na poljima ječma

u jutro olovne kiše
gromko gaze
vojničke čizme
stotine vojnika
ka ječmenim poljima

Toj su ženi ubili nekog.

kiša olovnog jutra
pada na kapi znoja
žene koja se plaši
možda...
jer jedan par
vojničkih čizama
nosi njen sin