kao malenim smokvama
koje se u proleće
pojave
na grančicama
mladog drveta
u dvorištu
u svaki san
nastaneš
ti
kakvog ne poznajem
nastanu
sličice
sve bi stale
u tvoja
dva ogromna
crna jezera
u koja
sve dublje tonem
jagodicama
bih te tražila
a onda bi jutrima
sve nestalo
plašim se
svakog novog svitanja
zvuka budilnika
svakog tebe
nestvarnog
dalekog
uvek iznova iščezlog
Нема коментара:
Постави коментар