петак, 25. јул 2014.

Zrak

Dugo
pričao si mi,
smejao se
Uzeo 
crvenu olovku
i napisao
nešto
Posmatrala sam
dugmiće na
tvojoj košulji,
tvoje prste
Bio si
satkan 
od nekakve 
magle,
od nečeg 
nestvarnog,
nedovoljno 
opipljivog

U osamnaest i trideset
otišao si 
u rukama iluzije
u kojoj
često 
parče papira
uzmem
pažljivo,
vrhovima prstiju
trudeći se 
da ne uprljam
njegovu lepotu

Tako 
svideo mi se 
tvoj rukopis
Volela sam 
način 
na koji pišeš

Jutros 
su javili 
Rekli su 

vest

Rekli su 

mrtav.

Nirvana

večeras
želja se prostire
kao mrak
svuda

šestarom
opisuješ krugove
nadamnom
dok prozori
lupaju na vetru

kažu 
da njemu
podario si
život
i pustio
da krivuda
svojim krhkim i 
slabašnim nogama
boreći se
da preživi

ovog puta
na licu ti se
stvorila 
linija koju zovemo
osmeh

Osetila sam
da naučio si

da opraštaš.

Breg

žena 
krsti se 
prolazeći 
pored crkve 
kolena 
nam se miluju 

nečujno 
zatvorio si 
vrata od sobe 
za oko 
zapala ti je 
slika na zidu 

stajala sam 
kraj prozora 
koraci 
promicali su 
i gubili se
u hladnoj
ponoćnoj magli

sa leđa 
pijem ti strah 

moje 
telo je 
oklop